Marina Šur-Puhlovski

 
* LJUBAV  * TROJANSKA KOBILA * NIŠTARIJA  * NESANICA
 
Romani
 
 
 LJUBAV
 roman
 Naklada LJEVAK
  
 
 Zagreb, 2010.
 

Eksperimentu sklona u prvom romanu «Trojanska kobila», vješta u pomorskim putopisima i dnevničkim bilješkama prožetima kulturološkim esejizmom u nekoliko knjiga (»Zapisi s koljena», «Izvandnevni zapisi»...), beskompromisna, iskrena i otvorena u cijenjenom romanu «Nesanica» (2007.), kojim je duboko zasjekla u obiteljske i muško-ženske odnose, Marina Šur Puhlovski (1948.) romanom «Ljubav» (Naklada Ljevak, urednica Nives Tomašević) opet razmiče granice svoga i dosad raznolika proznoga rukopisa i upušta se u tematska i formalna istraživanja novih mogućnosti literarnoga uvida u temeljnu ljudsku emociju.

«Ljubav» je, kako naslov nedvosmisleno i bez trunke ironična odmaka sugerira, roman o jednoj (sretnoj) ljubavi. U fokusu autoričine pozornosti su 43-godišnja Sofija i 44-godišnji Josip koji, nakon jednog, odnosno dva propala braka iza sebe, u kojima se nisu ni primaknuli pravoj ljubavi, napokon u zrelim godinama doživljavaju puninu osjećaja potpunoga zajedništva dvaju bića, međusobnoga razumijevanja, bezrezervne pripadnosti... Romaneskna ih sadašnjost zatječe u 13. godini njihova ljubavnoga života, a zatim se u iskazima tzv. objektivnoga pripovjedača rekonstruira vrijeme njihova prvoga susreta (uz još dalje zahvate u prošlost, sve do djetinjstva i mladosti junaka i junakinje i prošlosti njihovih obitelji). Prati se i nimalo pravocrtna povijest njihova odnosa koji se razvijao uz brojne prepreke iz vanjskoga svijeta: uz one iz repova prijašnjih brakova, najnepremostivijom se pokazuje početak rata u Hrvatskoj 1991. kad je srpskom agresijom onemogućena ili barem otežana komunikacija između protagonista.

Autorica je odlučila svoju hrvatsku inačicu francuskoga filmskoga klasika «Jedna žena i jedan muškarac» ispisati u kratkim poglavljima, malim proznim medaljonima, od kojih je dio sastavljen od Sofijinih i Josipovih sjećanja na povijest njihove ljubavi, a dobar dio od «citata» iz njihovih (ponajviše Sofijinih) pisama koja su razmjenjivali ratu usprkos između glavnih gradova zaraćenih zemalja, Beograda (u kojem je Josip, Hrvat, otočanin, dospio «prisilnom» ženidbom) i Zagreba (u kojem živi Sofija). Josipov otok mjesto je njihova prvog susreta i svih kasnijih zajedničkih trenutaka. Ta inzularna lokacija sjajno je odabrana pozadina: autorica besprijekorno, dojmljivo, s mnogo pamtljivih detalja oživljava ugođaj starinskih otočnih kuća, njihovih iz davnine sačuvanih interijera, njihovih stanovnika što s nostalgijom prizivaju staro doba... Na toj pozornici još su istaknutije emocije protagonista: njihova ljubav prikazana je u cijeloj skali osjećaja, od strasti i boli, čežnje i patnje, prijekora i prijetnje, magnetskoga privlačenja i neobjašnjiva odbijanja, stalnoga straha zbog slutnje mogućega kraja i još jače vjere u budućnost veze, sve do poetičnoga smiraja na kraju romana, u kojem su atmosfera i unutrašnji svijet likova dobili prednost pred fabuliranjem. Nadmašujući okvire «običnoga ljubića», proza Marine Šur Puhlovski mali je spomenik samoj esenciji ljubavi.

                                                       Mirjana Jurišić: Ljubav

Marina Šur Puhlovski : Ljubav je jedino mjesto prosvjetljenja

Ljubav je jedino područje u kojem čovjek kao osoba nestaje - i to nema nikakve veze s izgrađivanjem, s razvojem. Ljubav je poništavanje - susret s Istinom, sa Svemirom - ljubav je ono što ćemo jednom biti. Prauzor. Ljubav je naša budućnost, a na zemlji iskušavamo jedan njen oblik - tjelesni. Potpuna zemaljska ljubav žene i muškarca neka je vrst „sjećanja na budućnost“. Ona je ukidanje vremena.

Ova definicija ljubavi je uvod u intervju koji u cijelosti možete pročitati OVDJE

 Ulomak romana pročitajte klikom na naslovnicu romana "Ljubav"

 
 
 
TROJANSKA KOBILA
 roman
Mladost, Zagreb, 1991.
  
 drugo izdanje
Stajergraf, Zagreb, 2007.

 

 

 Trojanska kobila vrlo je ambiciozna knjiga koja suvereno vlada jezikom i naracijom, ali se time ne zadovoljava, već poseže za onom ultimativnom i pomalo staromodnom namjerom književnosti, da kreira i objašnjava svijet – u njegovoj biti….

…»Pripovijest o gospi Rozaliji, neodbijivom g. Martinu i Luđaku zvanom Mojsije kojeg će gospa Rozalija prokrijumčariti u kuću» siže je romana koji nam spisateljica, jezikom bajke ili brehtijanskog VF efekta servira već u obliku podnaslova i tako ulijenjene čitače fabula, ili tragače za zapletom obavještava da nisu uzeli u ruke pravu knjigu. Ipak, sudbinu gospe Rozalije i njezinih kavalira, oko kojih će se s vremenom ispreplesti cijela galerija likova, s pažnjom ćemo pratiti do kraja. Uz njih nas zadržava ritam rečenice….i dakako, tema. O povijesti se može pričati na mnogo načina, ali oni najupečatljiviji uvijek su se, da bi govorili istinu, priklanjali fikciji. Početak priče precizno je smješten u 1929. godinu, a njezin kraj, iako nije datiran, s lakoćom prepoznajemo svuda oko nas…Malograđani, idealisti, lažni proroci i ratni profiteri koji, nakon što ih pisac provede kroz vrijeme prije, vrijeme za, i vrijeme poslije rata (drugog, svjetskog) mogu konačno ustanoviti sa nisu živjeli vlastite živote, nego tuđe snove, tj. da su bili Sanjači Socijalističkog Sna….Roman «Trojanska kobila»jedno je od rijetkih dijela u novijoj hrvatskoj književnoj produkciji koje književnosti želi vratiti veliko početno slovo, a da pri tom me ugnjavi čitaoca». ...«  

(Iz recenzije Vesne Kesić, Start, 1991.)

Recenzije i ulomci
Ulomak romana Trojanska kobila
 

 

TROJANSKA KOBILA, II izdanje, Stajergraf, Zagreb, 2006.

…«Eto drugog izdanja Trojanske kobile, tiskanog neposredno nakon autoričinih zapisa pod naslovom Antipojmovnik. To se čini dobrim parom knjiga: u prvoj je sadržan autoričin umjetnički manifest u kojem vrlo izravno iznosi svoj pledoaje za istinsku književnost/umjetnost, koja neće podlijegati nikakvim zamkama bilo ideološkim bilo teorijskim; neće zastraniti u kič i ružno, banalnost i besprizornost. Roman je pak primjena tih stajališta – ostvarenje njezina umjetničkog manifesta.

(iz recenzije Jadranke Pintarić, Republika, HDP-a 2007.
    tekst recenzije u cijelosti
 
na vrh

 

 
 NIŠTARIJA
 roman
 Stajergraf, Zagreb, 1999. 
 
 
 

«Ništarija na čvrstoj strukturalnoj podlozi antipicira  sartreovsko i camusovsko promišljanje svijeta i čovjeka, slobode i odgovornosti, zatim sociokulturno zrcaljenje i nemogućnosti djelovanja, što će na kraju romana rezultirati tragikom djelovanja (glavni junak ubija i završava u zatvoru)… Osim egzistencijalno filozofske razine, roman «Ništarija» probudit će i književnu (oblikotvorno jezičnu) znatiželju.… Iako pisan pjesničkim slogom, to jest eliptičnim rečenicama, čitanje nam neće biti otežano. Pripovjedni slijed…. neumorno će podsjećati na određeni temperament, na odustajanje od nekog čina, te na gubljenje snage glavnog junaka. Njegova svijest  o slobodi, na kraju romana, napokon je u njemu samome…Životnu «kugu» glavnog lika autorica će opisati s nevjerojatnom lakoćom i vještinom te čitalac naprosto mora osjetiti ljudsku simpatiju za taj melankolično bolni lik…

…Ako camusovštinu na ovom primjeru shvatimo kao inovaciju, tada svako tipološko razumijevanje «Ništarije» mora uzeti u obzir srodnost s idealnotipskim konstrukcijama romana 20 stoljeća. Istodobno treba shvatiti da Marina Šur Puhlovski potiče i vuče konce iz naše sredine, dakle da je autentična spisateljica. Ona će svu fluktuaciju našeg života (ovog tla) ostvariti i legitimirati kod nas u Hrvatskoj. I budući je to izuzetan roman koji nipošto nije import, mi se ne možemo oglušiti – odreći se njegove istine o nama».

 Iz recenzije Seada Begovića, «Vjesnik», 1999.
                                         još recenzija o Ništariji         
 Ulomak romana Ništarija
 
na vrh
 

 
 
 NESANICA
 
 roman
 Profil, Zagreb, 2007
 
 
 
 

Ima i drugih i sasvim drugačijih knjiga u već pozamašnom opusu Marine Šur-Puhlovski i neke sam od njih i sama predstavljala u javnosti, pa sada, naknadno, mogu reći da ih karakterizira poetički sinkretizam koji žanrovski obuhvaća esej i roman, novelu i putopis, aforizme i dnevnik, roman i autobiografske zapise, ali da u njima postoji i neki čudan kontinuitet unatoč svim tim razlikama. U prozama se radi o resementizaciji primarno depoetizirane zbilje, u esejima i dnevničkim zapisima o istraživanju sebe i tumačenje znakova, o plovidbi kroz more kulture, koja je usporedna s plovidbom po moru u jadranskom putopisu Zapisi s koljena (2002.)

Usudila bih se reći da će roman NESANICA biti sinteza svih do sada iskušanih žanrova i diskursa u djelima Marine Šur-Puhlovski.

Roman spaja dva rukavca njezina stvaralaštva, fikcionalni i esejistički, koji su do sada bili uglavnom podijeljeni na različite naslove.  Iznimka je ... 

Iz recenzije Ingrid Šafranek

 pročitajte recenziju u cijelosti

Ulomak romana Nesanica

na vrh

 

 

 
ŽIVOTOPIS
 
 
ROMANI
 
PRIPOVIJESTI
 
POEZIJA
 
PROZA
 
PUTOPISI
 
ESEJI
 
OSTALO
 
 

 Linkovi