Marina Šur-Puhlovski

 

* ZAPISI S KOLJENA    * ZAPISI S KOLJENA II   
 
 Putopisi
 

 ZAPISI S KOLJENA

 PUTOPISNA PROZA
 Mozaik knjiga, Zagreb, 2002.

 

 

«Putopisi Marine Šur-Puhlovski čitaju se kao knjiga zapisa pisana i na našem vlastitom koljenu».

(iz pogovora, Luko Paljetak )

 Zapisi s koljena nisu… knjiga o Jadranu, nego o autorici na Jadranu…

…Ona plovi na putu osobnosti: svoje i tuđe, pa utoliko na tom putu vodi dnevnik koji je moguće nazvati i paralelni dnevnik…. Polazeći od mnogih iskonskih pitanja što ih književnici sebi postavljaju, Marina Šur Puhlovski u stalnom je dijalogu s književnošću, s jedne i realnošću svijeta, s druge strane….

(iz recenzije Grozdane Cvitan, Zarez, 2003.)

«Zapisi s koljena»…knjiga je koja će vas uspjeti razonoditi, a ne zamoriti, iako nije trivijalnog žanra, već s esejističkom težinom….Marini Šur Puhlovski… pisanje ide lako, tečno, mada je pisati na koljenima…nespretno…Zbog procesa nastajanja knjiga je razmrvljena, u pasusima, odlomcima, ali svaki od njih je najčešće dovršen, dorečen. Baš kao u haiku poeziji poanta je reći što više u što manje riječi».

(iz predgovora Gorana Bujić, Zadarski list, 2003.)

Ulomci:
             Od autoriteta do konstruktora
              Nema pamćenja bez karaktera
na vrh
 
NOVI ZAPISI S KOLJENA
 
PUTOPISNA PROZA
SysPrint, Zagreb, 2008.
 

 

2003.  

 8. VII
Prema Lastovu
Uoči polaska na put umrla je T.-ova susjeda iz kuće u Tisnom, stara devedeset i pet godina. T. ju je poznavao od djetinjstva, ja dvanaest godina – otkako sam došla u Tisno…Već onda je bila vrlo stara, mršava, s nekom krastom na nosu, koja se s vremenom povećala…Glavu joj je vječno pokrivala crna marama, vezana ispod vrata, a odijevala se «po starinski», u crno - crna široka suknja naborana oko struka, dužine jedva do ispod koljena, ispod podsuknja, na nogama crne vunene čarape, crne filcane papuče…Crninu je, jasno, nosila za pokojnim mužem...  Obično sjedila na stolici ili otomanu u zajedničkom hodniku, s ciglenim podom, takozvanom «portiku», i bistro gledala svakog tko bi prošao…Oglušila je tek zadnju godinu prije smrti. Ipak su ljudi od nje bježali, budući da bi na pitanje «Kako je?», smjesta zajaukala kako je «Boli glava». «Glava, glava», ponavljala bi, čega bi se namjernik prestrašio i nastojao što prije uteći…Strpljenje bi, koji put, donijelo zanimljive trenutke, zbog staričine pronicljivosti…Sve je odnose jako dobro razumjela, i donosila bistre sudove, bez licemjerja i prenemaganja
 
NOVI ZAPISI S KOLJENA - ulomci
 
na vrh
   

 

ŽIVOTOPIS
 
 
ROMANI
 
PRIPOVIJESTI
 
POEZIJA
 
PROZA
 
PUTOPISI
 
ESEJI
 
OSTALO
 
 

 Linkovi