Marina Šur-Puhlovski
 
* ZEC NA TAVANU    * TAJNI ŽIVOT     * PRIPOVIJEST O BIVŠOJ PJEVAČICI
* ISPOD STOLA      * ORADA    * SENTIMENTALNE PRIPOVIJESTI
Pripovijesti

     

 ZEC NA TAVANU 

 kratke priče
 Meandar, Zagreb 1996.
 
»U atmosferi ovih priča osjeća se blaga ironija, mala odmaknutost koju autorica namjerno stvara između sebe i onoga o čemu piše, ali uza svu vanjsku jednostavnost, jer to su ipak samo priče, one su istovremeno zastrašujuće, bude u čitatelju osjećaj jeze».
(iz recenzije Željka Klimenta, Večernji list, 1996.)

…»Gotovo sve proze u ovoj knjizi bave se slutnjom smrti koja se u pravilu najavljuje u jezovitoj, oniričkoj, snovitoj, zatamnjenoj simbolici. Tu istu simboliku, u pravilu posve otuđeni likovi ovih proza (nerijetko usamljenici) nisu nikako u stanju odgonetnuti, kao što nisu bili u stanju učiniti autentičnim ni svoje vlastite živote. Smrt tako dolazi iznenada tek i jedino kao vrhunaravni apsurd od kojih se poglavito i sastoji život i rutinska egzistencija bezličnih i depersonaliziranih junaka ovih proza… Ovakvome tematskome ustrojstvu upravo odlično pristaje prilično lingvostilski ogoljena razina teksta…. koja samo podcrtava njihov rezignirajući, jezoviti ton…. Marina Šur Puhlovski objelodanila je knjigu koju bi bilo prava šteta ne pročitati, djelo koje se nastavlja na bogatu i izvrsnu tradiciju hrvatske fantastične proze i proze apsurda, knjigu koja će vas vratiti literaturi i zatamnjenim prostorima sna što slute ono što nas sve skupa jednom očekuje. Knjigu to potrebniju jer je danas posve atipična za svoj literarni kontekst – nipošto ne kao anakronizam, nego posve poticajno štivo».

(iz recenzije Delimira Rešickog, Glas Slavonije, 1996. )
 

 «Misteriozni zaborav, zagubljene osobnosti, iščeznuće stvari, životne mimikrije, tajanstvene bolesti, samo su neki od temata koje otkrivamo prateći jednu diskretnu fabularnu liniju. Napokon, Marina Šur Puhlovski  uvijek ima priču koju će nam ispričati, a «ne neku slatku, sladunjavu prozu koju izvodi u šetnju» (H. Gold). Stabilnost ovih priča, njihova jezgrovitost u osluškivanju neobičnih ljudskih preobrazbi, nepripadanje bilo kojem ideološkom govoru, garancija su lagodnom čitanju i naravno, užitku». 

(iz recenzije Seada Begovića, Vjesnik 1996.)

PRIČE:  
 Voštana kraljica ;   Ana u snu ;   Što mi se dogodilo 
 
 
na vrh
 
 

  TAJNI ŽIVOT

   kratke proze,
   Area, Zagreb, 1998.

 

 
Knjiga Tajni život zbirka je minijaturnih priča u kojima se «prelamaju» lica i duhovna naličja isječaka iz stvarnosti. Ugođajno govoreći, to je «protjecanje» doživljaja koji žele «dohvatiti» neku neuhvatljivu stvarnost ili dati dublji smisao banalnoj svakodnevnici…..
Svaku običnu sličicu «utapa» spisateljica gotovo u mali esej u kojem se ljudi i pojave stalno pojavljuju na nekom raskrižju tekućeg života i svog «skrivenog» postojanja. Ili, spisateljica u monotonoj svakodnevnici tjeskobno izdvaja nezapažene trenutke.….
Teško je spisateljici i samoj zaći u svijet, ona zapravo uranja u vlastito proživljavanje svijeta…priče se stoga čitaju meditativno, ako postoji i osobno razumijevanje autora i čitatelja.

Literarno zaokružene, a nedorečene, te priče kao da u sebi imaju neku magičnu snagu. Sve otpočinje kao «trzaj», trenutačni opažaj svakodnevne pojave, a onda se, u potrazi za onim «iza pojavnosti», «utapa» u duhovnost….

Teško je odrediti jesu li te priče filozofija, psihologija ili naprosto slutnja… priče će u  kreativnijim čitateljima izazvati pravi književni i osobni užitak! Jer one su ono što je najteže postići – slojevitost u poetskoj lakoći!

(iz recenzije Lade Žigo, Večernji list  1998.)

PRIČE:

                    ČUDO TUĐI ŽIVOT ; AFGANISTANSKI HRT ;  
                    SEBE SE DOSEGNE TEK KAD SE SEBE ZABORAVI ;
                    ENERGIJA UKLAPANJA ;   BLAGODAT NESTVARNOG ;  
                    DRUGI ŽIVOT ;  ZAKLJUČANA PRIČA ;
 
na vrh
 

 

PRIPOVIJEST
O BIVŠOJ  PJEVAČICI ...
 
  PRIPOVIJESTI
   Area, Zagreb, 2000.
 

«Autorica ne korespondira s vremenom u kojem  je pisao njezin naraštaj iz 70- ih godina, ona je posebno zainteresirana za svakidašnjicu i društvenu zbilju…Njene pripovijetke nisu uzvišene istine o ljudima, nisu pisane na način kako se ljudi vide – to su ljudi sami. Iako se u ....»  
(iz recenzije Seada Begovića, Vjesnik 2000. )
 
PRIČA:   
PRIPOVIJEST O BIVŠOJ PJEVAČICI, BIVŠEM SUCU BANSKOG STOLA, BIVŠEM UPRAVITELJU KAZNENOG LOGORA I BIVŠOJ LOGORAŠICI
 
na vrh
 
 

 

 ISPOD STOLA

 ZBIRKA PRIČA
 AGM, Zagreb,

 

 
Proze Marine Šur Puhlovski priče su antijunaka ili bar priče o ljudima koji u prozama najčešće zauzimaju sporedna, pomoćna mjesta…
…Ima nečeg u tim junacima što podrazumijeva  svojevrsno psihoanalitičko iščitavanje…Autorica zbirke Ispod stola traga za onim dijelom čovjekova postojanja koji u djetinjstvu, iza leđa, iza svijesti o posljedici i znanja o dugoročnosti, pronalazi male, skrivene poruke koje se u novom životu zakotrljaju kao lavina, rastu kao brijeg, i uglavnom zatrpaju one koji su se u njihovoj sjeni našli…..
….Velika razdoblja praznog hoda i slike iz koji lijepi kratke životopise svojih junaka Marina Šur Puhlovski cjepka u male crtice, odvajajući priču u veći broj odjelitih ulomaka koji kao stanke u glazbenom djelu odmaraju život od potrebe da se u njemu bude bez događaj, vizije, smisla. Odvajaju život od dosade. I prolaznosti. …Za tu sažetost i neminovnost ona nastoji pronaći precizne izraze i slike. Pa i fraze. S njihovom ubojitom točnošću.

(Iz recenzije Grozdane Cvitan, Zarez, 2002. )

«Novele Marine Šur Puhlovski, okupljene u zbirci «Ispod stola», nameću se senzibilitetu suvremenog čitatelja oštrinom zapažanja, narativnom konzistencijom, rafiniranom jednostavnošću i prepoznatljivim autorskim slogom. Povezuje ih jedinstveni tematski interes: otkrivanje neobičnosti u običnom, skidanje krinke s prividno poznatih stvari, kopanje ispod površine poznatoga, očuđavanje banalnoga i neprimjetnoga u posve realnom okolišu. Povezuje ih i jedinstven ugođaj. Iz svake priče struji neka čudna melankolika i muzika tuge: mrtve stvari, tajnoviti životi, neizbrisive uspomene, neispunjeni snovi, nerealizirani egzistencijalni projekti, spoznaja hitre prolaznosti….
…..To nije izmaštana stvarnost, a ni osobe, događaji i prizori koji se ovdje fiksiraju nisu rezultat «rada mašte». «Učinak zbiljskog», gotovo opipljiv, navodi nas  na zaključak da se sve to i dogodilo, i to ne negdje daleko, nego, kako bi rekao Desnica, «tu, odmah pored nas»…
….Odreda su po srijedi ljudi koji su na neki način obilježeni: tjelesnim hendikepom, čudesnim ponašanjem, hirom prirode, rođenjem pod nesretnom zvijezdom»…Život se s njima gorko poigrao i podario im sudbinu dostojnu literature. Svi su vrijedni priče jer su im sudbine neponovljive…
….Čar literature krije se, dakako, uvijek u načinu obrade. U slučaju Marine Šur Puhlovski može se govoriti o jednom specifičnom umjetničkom aranžmanu. Na prvi pogled čini se da se u kreiranju njezinih novela ne osjeća neka «viša» spisateljska intervencija. Jezik je običan, izraz škrt, naracija hladna, objektivistička, lišena bilo kakvih ukrasa i tehničkih bravura. Za razliku od brojnih suvremenih pripovjedača, autoricu ove zbirke ne opterećuje problem osvještavanja narativne tehnike i izraza. Uvjerljivost situacija i unutarnja kohezija priče važniji su joj od konstrukcije, eksperimenta i težnje za dopadanjem… Lapidarnost i gotovo rudimentalna sublimnost sretno su odabrana rješenja, primjerena njezinim umjetničkim preokupacijama – analizi fenomena naše svakidašnjice i oblika autentičnog života».

( Iz predgovora Krešimira Nemeca)

PRIČE:  
     ISPOD STOLA ;  ŠTEFEKOVI ;  JEDINA MAMA
 
na vrh
 
 
 

  

 ORADA

 ZBIRKA PRIČA
 POP&POP, Zagreb, 2002.
 
     U iznimno produktivnoj stvaralačkoj fazi, Marina Šur Puhlovski javlja se s dvije knjige godišnje. Među knjigama pristiglim u posljednje vrijeme je i zbirka kratkih priča Orada, formalno određenija od ostalih knjiga iz novije produkcije autorice.
   Pojavivši se kao djelo između dnevničko-esejističke proze i zapisa s rubova literature, Orada najavljuje povratak klasičnim književnim izričajima. Samopis kojem se autorica prepušta u najnovijim knjigama, u Oradi se koncentrira oko sasvim određene i literarno rijetke teme iznajmljivanja stanova. Rijetke s obzirom na činjenicu da se pripovjedačica pojavljuje u ulozi stanodavca. Međutim, ta joj uloga literarno omogućava susret s galerijom likova koje u život šalje oglas ili poznanstva, a iz života izlaze uglavnom slijedom nesporazuma. Stan je svojevrsna glavna uloga ili uvjetovana činjenica većine priča i jedinstveno, nepromijenjeno mjesto radnje na kojem se tijekom godina okupljaju čudni ljudi kao u vrši ili mreži, a koje njihova stanodavka ne propušta prepoznati kao materijal za čuđenje i zapisivanje.

    U stanu se tako kroz godine izmjenjuju biografije koje bi teško bilo okupiti bilo gdje drugo. Možda je tome pridonijela i činjenica ratnih godina u kojima su stan u središtu grada za visoku cijenu mogle iznajmiti samo neke nove pojave koje su se odnekud dovukle. Zajedno s ratom izblendale se iz podstanarstva, poneki i iz grada, u svakom slučaju većinom prestajući biti prolazni putnici određenih i poznatih odnosa unajmljivača i podstanara. Prva i zadnja priča zbirke Orada odudaraju od te cjeline stana kao mjesta radnje. Knjiga započinje naslovnom pričom i u njoj je autorica u ulozi najmoprimca, točnije turist u apartmanu malog dalmatinskog mjesta. Dakle, u situaciji prihvaćanja tuđih prostora, uvjeta, čak i prehrane. Sve to može ostaviti trajne uvrede. To je društvena slika koja se slaže s onim što nastavlja niz priča.

Stanari tuđih života

    Kraj knjige duhovit je niz slika ili upravo ono što autorica naslovljava Trač story o osobi koju bi u kontekstu tematike o stanodavcima i podstanarima bilo moguće prepoznati kao podstanara u tuđim životima s pretenzijom i ambicijom glavnog stanara i vlasnika stana. Pod uvjetom da im ostanu stanovi, ali ne i ljudi. Uostalom, stanovi su mjesta po kojima se ljudi rastaču i gube u naplavinama stvari. Iz njih ponekad cure samo glasovi ili buka u koju se pretvaraju snovi o uljuđenim prostorima trajanja. Orada kao cjelina je zbirka u kojoj je između dvije osobne traume smještena slika određenog (ratnog) vremena kroz šaroliku podstanarsku ekipu koja je očijukala s mogućnošću da zagospodari i prostorom i vremenom.
 

(Iz recenzije Grozdane Cvitan, Zarez, 2002.)

 
 
 PRIČE:
    KONOBARI ;   ORADA ;   PLJAČKAŠI     
(Priča Pljačkaš dobila prvu nagradu na natječaju za kratku priču knjižnice grada Karlovca 2001. godine)
        
na vrh
 
 

 

 

 

 

ŽIVOTOPIS
 
 
ROMANI
 
PRIPOVIJESTI
 
POEZIJA
 
PROZA
 
PUTOPISI
 
ESEJI
 
OSTALO
 
 

 Linkovi